što je novo?

petak, 08.01.2010.

Dragan Vicković : "Novinarstvo je ljubav i strast"

Želim ti hrabrost jutarnjeg sunca.
Unatoč svoj bijedi svijeta, Sunce svakoga dana iznova izlazi.

Čovjek nikada nije tako velik kao kad kleči da bi pomogao malenom.

Moj 10-mjesečni rad na lokalnom Radio Vrbovcu obilježilo je, među ostalim, i učenje od iskusnog novinara i pisca Dragana Vickovića. Jedan od njegovih mnogobrojnih savjeta, novinarskih i životnih bio je: Majo, ne jedeš kad si gladna, nego kad je prilika. Rođen je u Željavi kod Plitvičkih jezera, a živi i radi u Vrbovcu. Iako mu je 66 godina, za mirovinu još nije vrijeme. Potrebno je svakodnevno obavijestiti slušatelje Radio Vrbovca o novostima u njihovom gradu. A o gradu, njegovim građanima i povijesti zna najviše jer je učio od povjesničara Josipa Buturca. Pronaći ćete ga u uredništvu gdje piše i stvara okružen mnoštvom starih knjiga, novina, raznih papira i dokumenata. Svaki list papira svjedoči o minulim vremenima, i ima neko posebno značenje. Kako je inače on taj koji intervjuira, ovaj mu je intervju, kako ističe, bio jedan od najdražih.


Dragan Vicković na radnom mjestu

Studirali ste književnost. Kako ste završili u novinarskim vodama?

Pa moja životna znatiželja me odvela u novinarstvo, jer novinarstvo je i ljubav i strast, a kada postane poziv, onda se to dobro poklopi. Ja sam po prirodi znatiželjan, a kada ste znatiželjni, kada možete sakupljene informacije dići na jednu razinu da budu korisne i upotrebljive, onda je to dobro.

Već ste 40 godina novinar Radio Vrbovca. Kako biste opisali to razdoblje? Što je najljepše što pamtite?

U novinarstvu je inače svakome najljepša satisfakcija našega posla. Ne egzistencija, ona je osigurana kroz dohodak, ali u našem poslu vraća se kao bumerang: ako posijete dobro, i vrati se dobro. Dat ću vam i primjer. Ja sam dopisnik Večernjaka. Jedan moj sugrađanin bio je slaba zdravlja, a bio je veliki rukometni radnik. Zove se Bego, iz Dubrave je. O njemu sam napisao priču u Večernjaku. Bego je otišao na liječenje u Stubičke toplice, a u međuvremenu izišao je taj članak. Prigodom našeg prvog susreta želio mi je platiti kavu, a zašto? Kaže mi: u toplicama nisu znali da sam i sportski radnik, a o tome novine pišu. To je jedna sitna satisfakcija. Bego je doživio nešto lijepo zahvaljujući mome pisanju.

Koliko ste knjiga dosada napisali?

Pišem kronike o životu ovoga grada, ali pišem i poeziju. Moja prva zbirka pjesama „Iza vremena“ izdana je 1989. godine. Poslije sam napisao zbirku „9 pjesama i još jedna“, te likovno-pjesničku mapu "Hrvatska sebe ne da“. Knjige o gradu : „100 godina DVD Vrbovec-o stoljeću vatrogastva u općini Vrbovec“, „75 godina amaterizma u kulturi“, te publikacija o vinarima „Kolko kaplic tolko let“. Napisao sam knjigu o poginulim hrvatskim vitezovima u Vrbovcu „Za novi život“, te putopis „Hrvatska vas zaboravit neće“. Posljednja knjiga je „Vrbovečki obrti“. To je monografija s kalendarom zbivanja od 1244.-prvog spomena grada, do 2008. godine kada je Vrbovec postao biskupski grad.


Intervju u tijeku...

Što za vas znači biti dobar novinar?

Da možeš svakome čovjeku o kojem si pisao, nakon objavljenog pogledati u oči. Vrbovec je mali grad, pa je lako novinarima iz „velikih medija“ doći i reći neke neistine o ljudima u našem gradu. Sutra ih neće vidjeti ni sresti. A mi koji živimo u malom gradu, svoje ljude o kojima pišemo, svakodnevno susrećemo. Ovih dana sam u eter poslao božićnu priču o dobroti. Biblijska poruka Svetog Pavla glasi: čovječe, nećeš moći birati rođaka, zato ti se daje prilika birati prijatelja. Prijateljstvo i drug velike su riječi. Ovih dana našao sam primjer izuzetnog prijateljstva. Moj sugrađanin Zvonko Bračić sagradio je svome prijatelju kuću, jer on to nije bio u stanju. To je takav grumen zlata da je šteta da se ne pošalje u svijet. Zvonkov prijatelj, Ivan Stjepan Stanec radnik je u vrbovečkom Komunalcu. Tu je priču o prijateljstvu zabilježio i HRT te Glas Koncila. I to je satisfakcija novinarstva. Treba dobru priču dobro plasirati.

Što biste savjetovali mladim novinarima?

Budite iskreni, ništa više. Nemojte petljati. U novinarstvu je, kao i u životu 2+2=4. I to je istina, držite se toga. Moramo znati prepoznati vrijednosti ljudi, pojava i događaja.




Svoj portret, djelo akademske slikarice Valentine Lukić, čuva u uredništvu

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Pišem o izložbama, koncertima, osobama i svemu ostalome što susrećem u svakodnevnom životu u Vrbovcu i okolici.

Linkovi